Buducnost je metafora za smrt

Zdangub je rodjen u Sarajevu. Na zadnjoj smotri pionira u Skenderiji, davi ga pionirska marama, nakon te godine pioniri su otisli u historiju. Kao dijete sudara se sa saobracajnim znakovima, jer cesto zamisljen hoda, a nakon toga redovno popije materin samar. U obdanistu, na zadnjem spratu osnovne skole Valter Peric, pokusava da izbjegne kuhano meso koje pliva u tanjiru, skrivajuci ga po dzepovima samtanih pantalona. Omiljeno mjesto mu je knjizara Mladi Tehnicar u ulici Terezije, gdje uziva u mirisima papira i ljepila. Kako ne bi podletio pod tockove nekog starog Renaulta ili Stojadina, majka ga u prvom razredu osnovne, upisuje na atletiku, gdje nakon 8 godina prelazi u reprezentaciju, ali usljed najvaznijih takmicenja odustaje od tog lijepog sporta, iz samo njemu poznatih, i glupih razloga.

Ljeta provodi u Srebrenom i Mlinima, gledajuci puzavice na trosnim kucama, neumorno posjecujuci molove, ispod kojih od camaca, pluta masnoca na vodi. Voli vecernji podij hotela Orlando, gdje se ispod krosanja odvija vecernji Sirtaki. Bjezi od pomijesanog mirisa krompira i ribe, i to vrijeme provodi u potrazi za izgubljenim putevima kornjaca u niskoj paprati. Uziva u vozovima, koji mu nece dosaditi ni nakon dvije decenije.

Rat docekuje kao tinejdzer u Sarajevu, skupljajuci gelere, ambleme, metke i akreditacije. Gleda lica mrtvih, i onih koji to tek treba da postanu. Zbog stalnog nemira koji osjeca, prikljucuje se maloj grupi jedne gradske brigade, koju sacinjavaju trinaestogodisnjaci, cetrnaestogodisnjaci, i petnaestogodisnjaci. Po cijele dane cuva straze ispred stabova, cisti oruzje, obilazi rovove noseci tajne poruke, i slusa price poludjelih ratnika. Drugogimnazijske dane provodi u davno propalim slasticarnama, i podrumima koji bazde na zimnicu od kiselog kupusa. Voli svoju Biserku, sedamdesetogodisnju profesoricu.

Cesto zaluta u sopstvenom gradu. Tesko podnosi betonske kocke novijeg grada, januarske dane progutane maglom, prosjecne ljude koji bacaju govna u svjetlarnike, prazne ljude-ljudske krntije, opustosene parkove iz kojih rastu narkomanske sprice, zluradu gamad, pijace i nametljivu armiju, neduhovne i nevjerne ljude, ofucanu retoriku savjetovanja, ratificiranje kolektivne letargije, snove na klozetskim soljama o ComeBacku J. Broza, histericnu djecu i autisticne roditelje.

Cesto gubi nit vjere, zavlaci ruke u tegle, trazeci prijatelje, nedostupne i nedostojne zene. Valja se u zivom blatu svojih gluposti, kajuci se, i vracajuci se. U minulim vremenima vidi sebe, djecaka u kariranoj kosulji, plisanom malom leptir masnom, crtajuci satima bezbroj oceva na listovima papira, u nadi da ce nacrtati i svog, kojeg nikad nije vidio. Koraca dolinama besmisla trazeci smisao. Otpozdravlja ribare na zidicima kraj Miljacke. Uljudno se pozdravlja sa ludjacima, bojeci se da ne postane jedan od njih.

Zbog vlastitih grijeha prestaje da pise, i zatvara blog kao staru zanatsku radnju. Posmatra bolesnike koji gazaju po plavom linoleumu starih klinika. Odbrojava dane. Pod dubokim nebom trazi oprost od Boga, trazi oprost od ljudi, i opet, da svi znaju, trazi oprost. Kao sa zadnjeg sjedista starog automobila, mase svijetu koji ostaje iza njega...

Ljeto siri krila golubova kao ogromne lepeze, koje nam zajedno sa procvalim topolama prave hlad, od krila prave zid, a u ocima ubica to je samo meso, i nista vise. Sreca pa golubovi nemaju razum, tad bi prestali biti glineni, ne bi nas vise stitili svojim malim tijelima, i odleprsali bi u daleke zemlje koje ne znaju sta je rat. Golubovi se, kao niz vazdusni tobogan, spustaju sa velikog stabla preko puta Alipasine dzamije, a preko puta stabla i dzamije nalazi se kino, zove se Radnik. U nasim mislima proslo je stotinu godina kako je pocelo to ludilo, i cini nam se kako vec stoljece nismo uzivali u slikama sa platna, a u stvarnosti, kalendarski, proslo je tek nekoliko mjeseci od pocetka rata, mjeseci u kojima se sav nas krajolik urusio, nestao, izgorio, pa smo se toliko zazeljeli svijeta iz jednog komada, neceg sto nije sruseno i mrtvo, i zove se kino.

Put do kina je opasan. Nekad je bilo opasno trcati preko ulice na crveno, skakati sa garaza u Kranjevicevoj, suprotstaviti se trojici lopova u tramvaju, sad je opasno otici u kino, jer stan i kino dijele dvije raskrsnice na kojima ljudi ispustaju dushe kad ih pogodi snajper sa Trebevica. Djevojcica zivi iznad knjizare i KK Bosna, , gdje se sijeku ulice Titova i Alipasina, ili gdje se spajaju, tesko je to sad reci. Prozor gleda na kameni mostic iznad Kosevskog Potoka, na turbe kod Alipasine dzamije, na tramvajsku okretaljku, i na raskrsnicu. Covjek je tu poginuo, ne jedan, vise njih. Jednom od tih ljudi je PAM (protiv-avionski mitraljez), razasuo crijeva po ulici, a mama je djevojcici drzala ruke na ocima dok nije doslo sanitarno vozilo i pokupilo bezbroj dijelova jednog covjeka. Koliko samo svijeta moze stati iza majcinih dlanova, kad potones u njih (probajte). More sa dugom pjeskovitom obalom, mozda igracka koja jos nije stigla u Sarajevo, zimski grad, a mozda kino. Mozda je i kino Radnik neko otvorio u ratu jer je drzao svoje dlanove na ocima, jer je vidio bolji svijet, pa je pozelio da i drugi to vide, bilo kako bilo, uspio je.

Niko nije stajao u redu, svi su se okupili u grupicu, i brzo se ulazilo. I lica se sjecam, moja i starija generacija: Igor Kamocaj (politicar), Predrag Simic-Zule (fudbaler), druga pratilja Miss opkoljenog Sarajeva, profesor informatike Sandi Tafro, i jos mnostvo zaboravljenih lica iz Danijela Ozme, Tepebasine, Alipasine... Nije bilo najave za film, ulicnih postera, niti spikerskih obavjestenja, jedino od svega bilo je vazno, tih sat i po, zaboraviti rat. I danas se pitam kako je te, devedeset i trece, film usao u Sarajevo, Benny & Joon snimljen te iste godine u nekoj poznatoj produkciji provukao se u zarobljeni grad. Film se pustao preko manjeg novijeg projektora koji je stajao na stolicu ispred publike. Tisina, kakvu samo rat istrenira i disciplinuje, zavukla se u svaki red, i u svako sjediste sa brojem. Redale su se scene romanticne komedije, Johnny Depp i Mary Stuart Masterson su dvije pomalo mentalno poremecene individue, koje kroz citav film pokazuju koliko tog mekanog svijeta moze stati u nase sake, a da se nikad ne prelije. Odabir filma je prorocanski tempiran, terapeutski dogovoren, nestvaran. U jednom kadru sam vidio kako stariji brat stavlja ruke na oci mladje sestre, pomislio sam kako joj zatvara oci nad nasim uzasom, i kako smo mi ustvari njihov tragicni film, a ne oni nasa romansa. Film je trajao dugo, ostali smo citavu godinu tu, a onaj osjecaj izlaska iz kina, iz mraka na svijetlo, kao da prelazis u drugu dimenziju, bio je isti. Na onoj zgradi, iza onog prozora, vidio sam onu djevojcicu, nije drzala dlanove na licu, i bila je u nekom zelenom kostimu. Ispod, na tabli, pisalo je “Pazi snajper”. Na pamet mi je palo trcanje, ali ne, hodao sam tankom ulicom, tanjom i od smrti. "

Neprestano je tajanstveno dolazila i odlazila, a da stanari zgrada u Vrazovoj ulici nisu nikad otkrili na koja to mjesta odlazi luda Stanka. Na rukama i licu su joj se uocavale suhe duge bore, kao kad se tulumba osusi pa ostanu neprekinute linije. Nije bila stara, ali zivot, kakvim je zivjela, ucinio je to vrijeme predugim za njeno lice i ruke. Niz nos su joj stalno klizile naocale sa debelim okvirom, a ona ih je podjednako uporno svojom rukom vracala na vrh nosa. I na prvi, i na drugi pogled, moglo se zakljuciti da sa Stankom nesto nije uredu. Da li je sama sa sobom razgovarala, da li je pravila iznenadne pokrete, da li se bez nekog posebnog razloga smijala, ne bi znali, jednostavno bi znali da s njom nesto nije uredu. Zato je nosila ime luda Stanka, kao da su joj ime i nadimak zajedno dosli u rodnom listu i licnoj karti, pa se ne mogu rastaviti bez nekih ogromnih birokratskih radnji. Stanka se vremenom nije bitno mijenjala, sa istom prljavom jaknom i tjelesnim smradom, docekivala je ljeta i zime.

Jedna predratna zima ostala je zapisana u izgubljenoj ulicnoj historiji, kad su u sitne sate ispred lokalnog granapa, gradski dripci ukrali novogodisnju jelku, koja im vjerovatno nije bila potrebna, osim da svojim godinama i hormonima dokazu vlastitu hrabrost, koja je ubrzo sletila u gace kad su protrcali ispred siluete zene koja je stajala pred vratima jedne zgrade, bacili su jelku i pobjegli, a Stanka je vratila odakle je i uzeta. To je vjerovatno bio jedini zivotni momenat kad je Stanka nekog uplasila, a da ni sama to nije htjela. Obicno je odavala izgled bojazljive zene, uvijek s jednom rukom na obrazu kao da je zabrinuta, a drugom kuckajuci sredinu djozli koje su spadale. Smijali su joj se jer je mnogo pricala, a kad mnogo pricas moras mnogo i da izmisljas, sto je drugima bio dovoljan razlog da se izruguju, ubijajuci beskonacnu dosadu, kakvu samo posjeduju osudjeni gubitnici. Godinama je svima redom darivala neko veliko imanje u Laktasima, a klince zenila svojom sestricnom koja je bila ljepsa od polovine djevojaka na Marijin Dvoru. Ni imanje, a ni sestricnu niko nikad nije vidio, ali su se svi pred Stankom pravili kao da je to najveca istina, i uz priguseno cerekanje trazeci, da im nanovo uz nove detalje ponavlja istu pricu.

Kad je dosao rat, Stankin zivot se nije ni u cemu promijenio, cak je postao slican mnogim zivotima Sarajlija u ratu, ili da to kazemo ovako: dosao je u skoro istu socijalnu ravan. Stare jakne, stare cipele i cizme, cekeri, kanisteri, i kolica za humanitarnu pomoc i vodu. Stanka je bila luda, ali ne toliko da se ne boji rata, silazila bi u podrum jedne zgrade u Vrazovoj kad su padale granate, drhtala kao i svi ostali sto su drhtali, a u momentima kratkih predaha bez detonacija opet je pricala i pricala. Bio sam vjerovatno od rijetkih kome je pokazala sliku svoje sestricne Slavice, i sliku imanja u Laktasima. Koje li srece, posjedovati saznanje da Stanka, onako luda, zaista ne laze, i da u momentima u kojima se trese zgrada od detonacije, i ljudi umiru, tamo negdje postoji Stankin svijet.

Kako svemu dodje kraj, tako i rat zamijeni mir. Skloniste smo zakljucali do nekih narednih ratova, da hvata paucinu koju ce nasa djeca ili unuci skidati, i govoriti kako tu niko nije sisao u zadnjih 50 godina. Stanka je nestala. Saznali smo da je svoju garsonjeru poklonila nekoj izbjeglickoj porodici, tek tako, i otisla. Pricalo se da su je vidjali po narodnim kuhinjama, i da joj je izrasla brada radi nekog hormonalnog poremecaja. Za takve osobe kasnije kazemo kako kratko zastanu u nasem zivotu, ali sporo prodju. Zasto nikad nije otisla na svoje imanje u Laktasima, i zasto je prihvatila umiranje u gradu koji joj se citav zivot rugao, nikad necemo saznati, kao sto vjerovatno nikad necemo shvatiti njenu dobrotu koju niko od nas nije mogao posjedovati.

Ta ulica se nije promijenila, ostala je zarobljena u svim vremenima, još uvijek se tu osjeti miris knjiga iz knjižare na uglu. Od svih knjiga, posebno se sjećam jedne: Četvrtasta knjiga umotana u bijeli sjajni 150-gramski papir. Na bijeloj naslovnici stoji poredano nekoliko kamenčića, koji na tom opustošenom papiru djeluju kao Pinnipedie koje se sunčaju na Arktiku. Iznad stoje nepravilna slova :Skulpture od kamena.
Od gomile kamenčića koje je donijela u torbi, trebalo je napraviti određene oblike. Svi oni Istarski dragulji činiće slona, ili damu sa kišobranom u čiju su haljinu ugrađene sitne crne školjke. Za mene je sve to bilo samo dosadno hodanje po suncu, a za majku koristan i kreativan rad. Napokon smo kupili knjigu, danas stoji na nekoj polici, beskorisna, jer ni slonovi ni dame nisu ispali iz nje.

Osuđen sam da tražim: ljude, knjige, sebe. Na stanici u toj istoj ulici, mnogo godina kasnije, stojim ispod kape na koju su se okomile krupne kapi kiše. Mnoštvo žuri i sakriva se na isto mjesto. Ne mogu a da ne primjetim prizor koji se opire svim pravilima. Dvoje; mladić i djevojka, stoje, nemaju kišobran. On stoji na jednoj strani ulice, ona na drugoj. Gledaju se. U tom pogledu oduzetom od te bučnosti, nema ništa, i postoji sve. Sigurno su u svom svijetu isključili tramvaj, potom zaustavili automobile, ušutkali svirača sa harmonikom, zaledili sve prolaznike, i sad uživaju u tišini. U toj kompresiji mirnoće kiša nastavlja da pada, ali ovaj put kao note koje se vješaju po žicama.
Zapravo, oboje mi naviru iz sjećanja, svaki put kad prođem tom ulicom to dvoje mladih ljudi stoje na istom mjestu, i gledaju jedno u drugo. Uvijek lijepo obučeni, sa malo ili nimalo šminke, u raznim vrstama kreacija. Počeo sam tu da dolazim svaki dan, i posmatram tu nesalomljivu odanost dvoje ljudi. Opet sam u tišini najbolje slušao riječi koje su izgovarali, mada nikad nisu ni riječ rekli. U to doba, recesija je počela nagrizati sve prodavnice u toj ulici. Knjižara na uglu se zatvorila. Nakon nekog vremena došao je red i na prodavnicu svečanih haljina. Stajao sam i posmatrao, kad je prodavač uzeo onu mladu djevojku iz izloga, otišla je nepokretna sa istim izrazom lica, na ramenu joj je bilo ispisano V. Mladić preko puta je takođe otišao nakon par dana. U kamenju i lutkama nema tuge.

Vozim se taksijem sakriven iza podignute kragne. Vozač prepričava svoju nezgodu: Na Bistriku me udario Nissan, odbacio me 50m u tunel ispod Brdo dzamije, nekim čudom ostao sam živ, ali sam te iste večeri preživio i infarkt. Osoba, koja me udarila, pobjegla je sa lica mjesta. Zapamtio sam registraciju, sve osim jednog broja. Policiji nije bilo toliko stalo da otkrije krivca, pa sam povukao neke veze kako bih ga našao. Zvao sam ga, on je rekao da je auto-Nissan-prodao nekom čovjeku sa Pala.

Žao mi ga je, ali nemam šta da mu kažem, samo klimam glavom i dižem obrve.
Zurim kroz mutan prozor i prepoznajem nastavnika N., nisam ga vidio dugo. Tu izlazim, iako žurim na drugo mjesto. Starac u oker kožnoj jakni, potpuno sijede kose koja je naprijed premazana bojom njegovog duhana, sjedi na zelenoj klupi ispod visokih platana. Izgledao je upravo tako, kao da ga je tu lično smjestio Luis Sepulveda i dao mu ime Bolivar Proano.

Kako ste nastavniče N.? Nije podigao glavu, niti je išta kazao, samo sam vidio klupko žice, koje ispravlja i savija. Zadržao sam se posmatrajući ga. Na kraju je od žice načinio goluba, stavio ga na beton pored klupe. Izgledao je stvaran u onom pokretu, kao bijeli golub zarobljen žicom. Opet me nije pogledao, samo je naglas zaključio: Prednost je u tome, što ga ne moram hraniti. Mana je u tome što ne mogu uživati u njegovom kljucanju sjemenki.
Zatim je rekao: Pazi !
Nebo se ispunilo stotinama golubova, koji su tačno znali put do starca. Pozavidio sam mu na mnoštvu prijatelja. Ne znam zašto mi je sa golubovima doletila slika N. Ibrišimovića, kako u svom kućnom ateljeu pravi Pegaza. Pomislio sam kako bi bilo dobro da sam sreo N. dok je bio živ, ovako mrtav dolazi mi u snu i hrani golubove.