Poput države, sudbine ljudi svugdje su teške i mnogobrojne. Među njima postoji razlika, ovdje su sudbine još teže i okrutnije. Mjesec je juni, na sarajevsku stanicu stiže voz sa prijestolonasljednikom Francom Ferdinandom. Pred stanicom priređen je svečan doček. General Potiorek, gradski službenici, vojni orkestar - svi sa ushićenjem, poštovanjem, strogo se pridržavajući protokola, gledaju nadvojvodu koji izlazi iz voza. Da je u to vrijeme postojala televizija, zasigurno bi nas dosadni glas neke voditeljice, sporo i formalno, izvještavao o svakom njegovom pokretu: Evo, upravo prolaze kraj novog muzeja u kojem je prošle godine otvoreno Odjeljenje za etnologiju, razdragani svijet na sve strane dočekuje budućeg cara, vozilo u kojem se nalaze on i Sofija kreće se prema Hotelu Bosna na Ilidži. Sofija maše prisutnoj svjetini. Voditeljica uz sve to povremeno ubaci i hvalospjev na račun Austro-Ugarske monarhije i njenog prijestolonasljednika. U takvom prijenosu, onaj sa druge strane monitora nikako ne bi mogao prodrijeti u suštinu poetske slike tadašnjeg Sarajeva, u kojem na neobičan način Istok i Zapad razmjenjuju poljupce, slike u kojoj su ljudi načičkani uz ulicu sa svim onim šeširima, tamnim bluzama sa karnerima, svečanim odijelima od grubog platna, tradicionalno dobro šivenim košuljama, bijelim anterijama, čemberima i zarovima, šeširima i zarovima, šarenilom koje samo taj grad, u to vrijeme, tako dobro podnosi. U poetski okvir bi možda ušla još i poneka jeribasma zalutala u travi, uske mahale u kojima je vrijeme stalo, te ona široka ulica uz obalu, koja se širila zbog čovjeka kojem su mahale postale uske. Miljacka je bila polubistra, a mostovi blistavi i čvrsti kao da preko njih prelazi sva historija čovječanstva.

Dvadesetosmoga juna, Franc Ferdinand krenuo je na svoju zadnju sarajevsku i životnu vožnju. Mlada Bosna i atentatori koji su namjeravali ubiti nadvojvodu bili su sposobni onoliko koliko je sposobna alanfordovska grupa TNT: prvog atentatora bilo je strah, drugi se sažalio zbog nadvojvodkinje, a da Čabrinović nije bio toliko glup kad je bacio ručnu granatu, a ona eksplodirala tek nakon deset sekundi, Ferdinand ne bi ni došao do Vijećnice. Onako ishaviješten ne bi ni vidio zgradu sa krunom, njene crveno-žute pruge, slikane dekoracije, tranzene i potkovičaste lukove, ukrašene balkone, oslikane tavanice, a pitanje je da li je išta od toga i primijetio u takvom stanju, gdje se vožnja pretvorila u sve drugo osim u topli junski prolazak gradom. Nakon toga su se i vlasti, zajedno sa zemaljskim poglavarom Potiorekom, dokazali kao komični anti-junaci iz stripa, pa su promijenili rutu povratka ne saopćivši tu promjenu vozaču. Automobil sa Ferdinandom i Sofijom sasvim slučajno je naletio na Gavrila Principa, koji je u to vrijeme doručkovao sendvič i koji je, onako iznenađen, izvukao pištolj ubivši oboje. Sofija mu je tragično, kao na slikama buržoaskog romantizma, pala u krilo. Vijećnica je sudbinski postala zadnje mjesto ovog svijeta sa kojeg je Ferdinand otišao na onaj.
 
Jedni su plakali zato što su zaista žalili za nadvojvodom, drugi su plakali iz straha od neočekivanih događaja, a treći su plakali jer nisu znali šta drugo raditi. Među onima koji su istinski žalili nad sudbinom monarhije bio je Kirchner, vojno lice i školovani slikar. Klonuo duhom, izuzetnog dara, sa drvenim štafelajom i par kistova, popeo se uz Alifakovac, skrenuo desno u bašču bez kuće, pronašao dobar pogled na Vijećnicu i namjestio štafelaj. Odlučio je, prije nego napusti Sarajevo, naslikati zgradu sa krunom, tu zadnju zajedničku uspomenu slikaru i caru. Akvarel je bio u bijeloj nijansi, prelivena bjelinom snijega, Vijećnica je potonula u tišinu iz koje uvijek izađe neko zlo. Sliku je spremio zajedno sa ostalim stvarima i napustio Sarajevo. Nakon nekoliko dana provedenih u rodnoj kući u Beču, teškom voljom je izvukao sliku Vijećnice želeći je okačiti na zid. Nije bilo jasnog i vidljivog razloga, ali slika nije mogla ostati na zidu. Kad god ju je pokušao okačiti, ona je završavala na podu. Tako, iz godine u godinu, slika se borila protiv zida. Kirchner je u tome vidio neki znak, i putem nekih prijatelja sliku vratio u Sarajevo. Nekoj porodici, u čije ruke je slika došla, odmah je pošlo za rukom da je postavi na zid. Nije tu bilo neke mistike, providnosti, niti jake poruke. Slika se jednostavno vratila tamo gdje je oduvijek bila.
 
Slika se u Beču, za čitavu jednu godinu, mimoišla sa onom sumornom Hitlerovom 'Noćno more', koja se pretočila u noćne more i preplavila Evropu. Umjetnost je na čudne načine privlačila ubice i zločince. Možda su u njoj tražili izlječenje za svoje bolesti, kao što je Radovan Karadžić to tražio u Vijećnici, u kojoj je 1989. godine, pred svekolikim skupom, odrecitovao neke svoje stihove. Možda zato što su te njegove pjesme teško pale na mnogobrojne pjesničke želuce, ili zato što je odlučio sve srušiti i živjeti među balvanima, psihijatar i njegova vojska pacijenata zapalili su Vijećnicu. Teški crni dim, koji se podigao do neba, nosio je inkunabule, knjige napisane bosančicom, orijentalne rukopise, bogato ukrašeni rukopis Kur'ana, četverojevanđelje iz Mrkšine crkve, stare razglednice, fotografije i portrete. Slika Vijećnice ponovo je obišla svijet. Opet su jedni plakali zbog knjiga, drugi zbog straha, a treći su se idiotski smijali. Kirchnerov zimski akvarel Vijećnice je tog istog augusta 1992. godine, usljed snažne detonacije, ponovo pao. Porodica je, nakon višesatnog skrivanja u skloništu, izašla. Obrisali su prašinu sa slike i vratili je na zid.
.............................................
 
Skulptura koju sam napravio tacno za deset puta je umanjena od prave vijećnice, 5x2m:)
 

Da malkice preuzmem štafetu od alise, umorila se:)

1. U Dubrovniku, tamo neke godine, nad najstrašnijim ambisom, naš autobus je udario u stijenu i krenuo ka litici, udario u branik i stao, svi su vrištali, a neko je dijelio apaurine, svi su uzeli osim mene (tada dječaka) i bijele pudlice. Od tada imam fobiju od vožnje busom, autom, i kamionom.

2. U šestom razredu, sa jaranom koga su drmali hormoni, popeo sam se na dud, gledali smo komšinicu koja je ribala ćilime, grana je pukla, jaran je slomio nogu, meni ništa nije bilo:)

3. Sa trinaest godina sam se zaljubio u jednu pjegavu djevojčicu, imala je narandzastu kosu i uvijek je nosila staru Yasa jaknu (one koje su se nosile za vrijeme Olimpijade). Nakon drugog sastanka, pred njenim haustorom sam joj dao kartonsku kutiju kao poklon, kad je otvorila iz kutije ju je pogledalo živo žuto pile, pogledala me ko onaj brko iz crtanog Stripy, i zatvorila vrata haustora. Nakon toga je više nikad nisam vidio.

4. Kod kina Apolo, u ratu, sa nekim dripcima sam maznuo paket hrane iz unproforovog transportera, na vrhu transportera je čitavo vrijeme stajao unproforac, mislili smo da nas neće vidjeti, mislili smo da je glup, i bio je glup, dobro smo se najeli.

5. Iz kineskog restorana u Titovoj ulici (koji je bio opustošen za vrijeme rata) maznuo sam velika ukrasna vrata. Iz starog kina Sutjeska u Kranjčevićevoj skinuo sam dvije grede, grijali smo se 14 dana:)

6. Održavalo se Evropsko atletsko prvenstvo u Briselu, naš klub (Atletski klub Sarajevo) je prolazio kroz Štutgart, stali smo na pumpi, pokupio sam torbu i rekao: ja ovdje izlazim-idem malo kod dajdze, tad sam prestao trenirati atletiku.

7. Na faxu sam se posvađao sa prof. Kazazom i dobio desetku, od tada mislim da se ponekad isplati svađati:)

Nek štafeta napravi krug oko svijeta, zadužujem: Rudan (Kanada), Shobu(USA), Tratincicu(blogspot), Ra, Katrana....itd

Sa sedamdeset i osam godina iscrtanih na licu, godina koje su ličile na uredno složene listove duhana, koji su u ratu poklonjeni od Fabrike duhana Sarajevo, kako bi čuvali sve muzejsko-zemaljsko od moljaca, otišla je na bolji svijet Dženana Buturović. Nije uzela ništa, ali je ostavila mnogo - najkraće se može objasniti njen životni put. Profesor usmene književnosti, književni historičar, antropolog, folklorista, posvećeni radnik i neumorni putnik, a život kao život velikih i neprimjetnih, zarastao u korov našeg pamćenja i interesovanja. Ono što opisuje ljubav prema sakupljanju, i snažnijoj novijoj interpretaciji usmene građe, je epski rečeno, skoro pa Mit. Teško je pročitati, a kamoli istražiti, zapisati i nanovo objasniti desetke hiljada usmenih predaja, ali gospođa Dženana je i za to bila kriva, istražiteljskim umom i akademskom lopatom prekopala čitav jedan prostor, koji nam je dao toliko mnogo kolektivne zaostavštine. Upravo je sad zamišljam kako u ruci drži jedan veliki usisivač, i u kulturnim granicama južnoslavenskog prostora usisava dragulje bošnjačke epike.
 
Ona nije čuvala, već je otimala usmenu epiku od zaborava, oživljavala ono što je ubijeno u vrijeme stare i nove Jugoslavije. Dokaz da je um jači od interneta, možemo vidjeti u pamćenju i sakupljanju naših epskih pjesama, a dokaz naše gluposti u nepamćenju istih. Svim našim apsurdima dodajmo i ovaj: Najveća naša svjetska epska zbirka nalazi se na Harvardu, a skoro najveći istraživači naše usmene epike su stranci. Hoermannova zbirka, F. S. Kraussova, Parryjeva, i Lordova na Harvardu pale nam šamare, jer nismo upoznati da su upravo u našoj epici, folkoristi i književni teoretičari, pronalazili tematske sklopove slične Homerovoj Odiseji, ili epu o Gilgamešu.
Možda je i pravedno što su nam zapalili Vjećnicu ili Orijentalni institut u Sarajevu, jer knjiga je najsretnija kad je kreten ne otvori. U zamjenu za našu epiku, možemo se pohvaliti kako su naši očevi skupljali rock albume Pink Floyda, Dire Straitsa, i pedera Freddia Mercurya, novac za skupe ploče naručene iz inostranstva je odlazio na sex-drogu-alkohol, a njihova djeca se mogu pohvaliti kako za deset sekundi na youtube servisu mogu pronaći muzičku numeru. Neku noć jedan intelektulac izjavio je da sad barem znamo gdje se nalaze svi idioti na svijetu, a nalaze se na FB. Da li je čovjek pobijedio internet, ili je internet prebio čovjeka!? posmatrajući Dzenanu Buturović, ili Zlatana Čolakovića koji je, opet apsurdno, uz pomoć stranih akademskih krugova, bilježio epske pjesme Avde Međedovića i Muratage Kurtagića, onako iz prve možemo reći da su zajebali sve internet servise. Najviše od svega impresionira Dženanina skromnost i tišina, koja toliko odjekuje u ušima i nadaleko se čuje. Za sva politička i nacionalna kucanja na vrata, izvisila je veliki natpis na vratima: Ne smetaj. Zato je ostala u svojoj tišini besprijekorna. Ostala je istinski i pravi čuvar naše kulturne zaostavštine, ostavštine koja u svakoj evropskoj kulturi predstavlja svetinju. Kako bi sad Hasanaginica reagovala kad bi čula da je Dženana otišla sa ovog svijeta, vjerovatno ovako:

Kad to čula Hasanaginica,
bijelim licem u zemlju udrila,
usput se je s dušom rastavila
od žalosti gledajuć sirote.

Usput rečeno, pobijedila je i historijske moljce.

Kuća je spavala dubokim snom, u nekom predgrađu Bluebella, gradića za kojeg je smiješno kazati da ima predgrađa, jer je sav izgledao provincijski, u svim kartama svijeta neobilježen i nepostojeći, nešto poput Darkwoodske šume do koje niko ne poznaje put. Sva u viktorijanskom stilu, kuća, sa susjedstvom za čije susjede bi prije rekao da su svi mrtvi, a ne živi, ispod crvenog trijema koji je nostalgično privezan za ljude u tom gradu, sjedio je Patrick Wilding, žmario umotani duhan iz Virginije, za koji kažu da je jedan od najfinijih duhana, i sam sebe lagao, a ujedno uživao u tome, kako je duhan stigao iz Hercegovine, i da mu ga je poslao stari Huse. U vrijeme kad se u Sarajevu odjavljivao dnevnik koji počinje u pola osam, na crvenom trijemu se završavala historija za čiji početak i kraj niko neće pitati, niti će neobična sudbina sarajevskog Zagora nekoga posebno interesovati. Tog popodneva, ispod svog trijema, svoje američke kuće napravljene u viktorijanskom stilu, ubijen je Patrick Wilding poznatiji kao Damir Pašić, poznat možda malom broju stanara ulice Odobašine, i nekolicini iz ulice Tepebašine u kojoj je kupovao hljeb. Ubica je neki sumanuti Amerikanac, povratnik iz nekog rata i države za koju nikad prije nije čuo. Vjerovatno će zbog posttraumatskog stresnog poremećaja završiti u nekoj umobolnici sa uređenim zelenim vrtom, a Damir Pašić-Patrick Wilding će završiti na malom gradskom groblju, sa malim nadgrobnim spomenikom i imenom u čijim slovima niko neće prepoznati Zagora - Duha sa sjekirom. Lokalna televizija i lokalne novine neće ni spomenuti da je Bosanca ubio Amerikanac, a Martin Luterov san ostat će neodsanjan, jer ljudi u Alabami nikad nisu znali sanjati;

Imam san da će jednog dana Alabama sa zlokobnim rasistima, sa svojim guvernerom s čijih usana su silazile riječi kao "intervencija" i "anuliranje rasne integracija"..., da će točno tamo u Alabami jednoga dana mali crni dječaci i male crne djevojčice pružiti ruke malim bijelim dječacima i djevojčicama kao braći i sestrama. Imam san da će se jednoga dana uzdignuti sve doline, a svi brjegovi i planine da će se smanjiti.

Doline se, naravno, nikad nisu uzdigle, a planine se nisu smanjile kao ni moje sjećanje na devedeset i neku-ratnu godinu, kad sam pokucao na Damirova vrata. Bili su to stanovi kakvi su samo u socijalizmu mogli biti lijepi, nimalo privlačni i tijesni, u kojima nisi mogao doći do zaključka da li je vani dan ili noć, sa teškim mirisima, ružnim tapetama, i prljavim radijatorima. Sve je izgledalo kao socijalizam kojeg na penale pobjeđuje kapitalizam. Njegova pojava se neobično uklopila u taj ambijent, zelene samtane pantalone sa kožnim okruglim zakrpama na koljenima, izgledao je kao veliko dijete. Zamislio sam ga, kako na koljenima puže po sobi i po hiljaditi put preslaže svoju kolekciju stripova, sa tugom na licu jer se mora odvojiti od nečega što je čitav svoj život pažljivo skupljao. Kao što je takmičarski duh u mahalama živio na činjenici ko je najzajebaniji, u pojedinim gradskim kvartovima se ogledao u tome ko posjeduje veću kolekciju stripova. Marindvorski je bio u vrhu, sa zaljubljenicima i fanaticima koji se rijetko susreću. Pričalo se, kad bi se skupile sve kolekcije stripova od početka ulice Valtera Perića pa do kraja Kranjčevićeve, mogli bi napraviti još jednu Vijećnicu. Damir je bio takav, nimalo nalik na junake, zavučen u svoju sobicu sa uvijek spuštenim zelenim roletnama, danima čitao i gledao svoje kolekcije. Samotnjak poput Lazarus Ledda, naivan kao Jeremiah, i kolekcinor koji se može uporediti sa Nathanom Neverom. Rat je uveliko pokazao svoje lice, palo je dovoljno sumraka iz kojih je, već očito, nastupio mrak. U mraku možeš upaliti svijeću i nadati se da će mrak proći, možeš i pobjeći od mraka kao što je to uradio Damir. Umorno, nikad umornije spremio svoje kofere i otišao. Neka rodbina iz Amerike mu je poslala papire, države u kojoj je živio njegov junak Zagor, po kojem će sebi dati novo ime, Zagorovo pravo ime; Patrick Wilding. Pobjegao je iz mraka, a kasnije će se ispostaviti, u još veći mrak, saveznu državu punu rasista, kao Sokolac četnika. Sudbina kao da se trudila da ostane mala, a njegova epohalna smrt neispisana i nezapamćena. Živio je kao Corto Maltese, Nathan Never, Duh sa sjekirom, a umro je kao Damir Pašić, običan mali čovjek, koji nikad nije postao junak.

Zetra, Olimpijada 1984



Zetra, Scorpions 1990



Zetra, Rat 1992



Zetra, Samit o Paktu stabilnosti za jugoistočnu Evropu 1999



Zetra, Mekki Torabi 2010